U tradiciji spontane kulture djece i mladih postoje različiti žanrovi kolektivnog stvaralaštva koji se tijekom srednjeg djetinjstva i rane adolescencije stvaraju, dopunjuju, prakticiraju i prenose s generacije na generaciju: igre, šale, priče, pjesme, leksikoni, spomenari, zakoni mladih, tajni jezici, gatalice, magija, potajni erotski folklor, stihovi izazivanja, dnevnici, djevojačke rukopisne bilježnice itd. Ovi oblici stvaralaštva zadovoljavaju neke razvojne potrebe, a održavaju se u mnogim generacijama prema principima koji vrijede za tvorevine narodne kulture (anonimnost, različite varijante, inovacija, reinterpretacija, transformacija itd.). O žilavosti ovih subkulturnih tvorevina svjedoči ne samo trajnost već i prilagođavanje duhu vremena. Tvorevine supkulture djece i mladih zahtijevaju interdisciplinarni pristup, a svakako i interes razvojnih psihologa. Kao širi teorijski okvir razvojne psihologije, za njihovo razmatranje, koristi se teorija Lava S. Vigotskog. U ovom radu, na osnovi više vlastitih istraživanja, razmatraju se neke tvorevine iz tradicije spontane kulture djece i mladih, a posebno praznovjerice za razonodu, te dovode u relaciju sa sličnim pojavama izvan Hrvatske.

spontana kultura, stvaralaštvo, supkulturne tvorevine