Aspergerov sindrom je razvojni poremećaj koji pripada širokoj kategoriji pervazivnih razvojnih poremećaja. Iako je svijest o zastupljenosti, dijagnostici i terapiji Aspergerova sindroma porasla nakon uključivanja u DSM-IV (1996), postoje još brojna pitanja i nepoznanice koje se vežu uz samu dijagnostiku i intervenciju kod djece i mladih s Aspergerovim sindromom. Glavno kliničko obilježje djece s Aspergerovim sindromom su brojne poteškoće vezane uz socijalne interakcije, poteškoće komunikacije, uski i specifični interesi, iako se radi o populaciji prosječne ili iznadprosječne inteligencije i dobrih ekspresivnih jezičnih sposobnosti. Navedene “jake strane” su ujedno i glavna obilježja koja ih razlikuju od autizma. Teškoće koje se očituju tijekom socijalnih interakcija kod ove djece su: nerazumijevanje neverbalnih signala, emocija, problemi s razumijevanjem metafora, ironije, sarkazma, teškoće u započinjanju spontane konverzacije, “egocentričan konverzacijski stil”, teškoće apstraktnog mišljenja, razvojno neprikladni interesi. Premda se ovaj poremećaj najlakše prepoznaje s polaskom djeteta u školu kada treba udovoljiti određenim zahtjevima okoline (sjediti mirno, ne ometati drugu djecu dok slušaju, ne upadati u riječ i sl.), uz preduvjet poznavanja tijeka socio-kognitivnog razvoja, ovaj poremećaj se može prepoznati i pratiti još u predškolskome razdoblju, te dijete i roditelje uključiti u odgovarajuće terapijske postupke. Što se tiče etiologije Aspergerova sindroma, postoje različite psihološke teorije te neurobiološka objašnjenja koja objašnjavaju neke od poteškoća navedene skupine. Potrebna su daljnja istraživanja u tom području kako bi se objasnili eventualni uzroci te utvrdili primjereni terapijski postupci za pojedince s Aspergerovim sindromom.

Aspergerov sindrom, poteškoće socijalne interakcije, poteškoće komunikacije