Mozartov efekt označava kratkotrajno poboljšanje učinka u testu spacijalnih sposobnosti nakon slušanja određene vrste glazbe. U dosadašnjim je istraživanjima najčešće korištena Mozartova sonata u D-duru (K448). Ovim se istraživanjem pokušala utvrditi utemeljenost dvije dominantne pretpostavke o ishodištima Mozartova efekta koje su proizašle iz rezultata prethodnih istraživanja: neurofiziološke hipoteze i hipoteze o pobuđenosti. Za provjeru obje hipoteze jednim istraživanjem osmišljen je eksperiment kojim je utjecaj Mozartove sonate na učinak na testu spacijalnih sposobnosti uspoređivan sa skladbom koja se od Mozartove razlikuje svojim glazbenim karakteristikama, ali joj je slična po kvaliteti i intenzitetu raspoloženja koje u slušatelja inducira. Provedeno je dvokratno mjerenje: u prvom su svi ispitanici bili izloženi tišini, tijekom koje su rješavali jednostavne zadatke za održavanje pažnje. U drugom su mjerenju uvedene dvije eksperimentalne situacije s dvije različite skladbe – Mozartovom sonatom (K448) i njenim ekvivalentom po raspoloženju, a suprotnosti po glazbenim karakteristikama, pored kontrolne koja je obuhvaćala ponovnu izloženost tišini. Učinak u testu spacijalnih sposobnosti mjeren je u oba mjerenja. Dobiveni rezultati pokazali su samo male promjene raspoloženja nakon izloženosti glazbi, bez utjecaja na učinak u testu spacijalnih sposobnosti.

Mozartov efekt, pobuđenost, spacijalna sposobnost, raspoloženje, glazbena preferencija