Prokrastinacija ili odugovlačenje široko je prepoznat motivacijski problem, no još uvijek nije jasno koji sve faktori utječu na njen nastanak i perzistenciju. Ovo posebno vrijedi za sklonost odugovlačenju u radnom kontekstu. Odugovlačenje u izvršavanju svakodnevnih radnih zadataka može biti motivirano i kratkotrajnom regulacijom raspoloženja, a može biti i prediktorom negativnog afektiviteta. Također, opravdano je pretpostaviti kako odugovlačenje ovisi i o nekim karakteristikama samog zadatka, kao što je, primjerice, zahtjevnost istog ili pak mogućnost kontrole. Cilj ovog istraživanja je ispitati odnos prokrastinacije s razinom samoefikasnosti, percepcijom zahtjeva i kontrole posla te sa simptomima anksioznosti i depresije. Istraživanje je provedeno na uzorku od 70 zaposlenika jednog manjeg sveučilišta (nastavnici u suradničkom zvanju). Kao mjere relevantnih konstrukata korištene su Skala izbjegavanja aktivnosti do krajnjeg roka, DASS skala, Skala samoefikasnosti te Skala zahtjeva-kontrole posla. Korelacijske analize su pokazale kako osobe s nižom samoefikasnošću, nižom percipiranom kontrolom posla te većom zahtjevnošću posla češće prokrastiniraju. Prokrastinacija je značajno povezana i s izraženošću simptoma depresije i anksioznosti. Regresijska analiza pokazuje kako je, u konačnici, percipirana kontrola posla jedini značajan prediktor odgađanja zadataka i aktivnosti vezanih uz posao. Rezultati jasno upućuju na to da kontrola posla zaslužuje dodatnu pažnju kada je u pitanju predikcija odgađanja izvršavanja obveza na radnom mjestu.

prokrastinacija, kontrola posla, zahtjevi posla, samoefikasnost, afekt